Arhitektica Romana Lasan djetinjstvo je provela na zadarskoj rivi. Za nju taj prostor ima i sentimentalno značenje, pa je zato idealna sugovornica za razgovor i promišljanje o budućem izgledu tog važnog javnog gradskog prostora na stranicama Slobodne Dalmacije.
– Devastirana je, najkraće rečeno. Ljudi tamo dolaze prošetati, ali riva nikad nije puna. Puna je za Noć punog miseca i u samoj špici sezone, kad turisti tamo dolaze vidjeti Pozdrav Suncu i Morske orgulje. Definitivno joj treba promišljena revitalizacija, ali prvo bi Grad trebao odlučiti što želi od tog javnog prostora i što riva može ponuditi građanima Zadra. Ne samo Poluotoka, jer grad nije samo stara gradska jezgra, nego i drugi kvartovi. Imamo gradsku šetnicu na Karmi, ali zašto isto ne napraviti od rive? Nikako nisam za “štekatizaciju” rive, puno mi je bliža ideja da taj prostor bude šetnica, mjesto za druženje i, na kraju, življenje.
– Ne. Ne vidim zašto bismo je uopće komercijalizirali, to bi joj oduzelo estetiku. Uostalom, što to znači komercijalizacija? Jesu li to štandovi na kojima će se prodavati riba, jesu li to štandovi ili kafići? Povremene manifestacije koje neće ostaviti trajni nered su dobrodošle, ali i to treba osmisliti umjesto da se prepušta improvizaciji. Ono što nam zapravo treba jest i vremenski i prostorni plan rive.
– Ipak sam sklonija ovim konzervativnijim rješenjima koja imaju tradicionalniji pogled na uređenje rive. Možda bi o tome trebalo pitati ljude koji nisu sentimentalno vezani uz taj prostor ili uz grad uopće, kako oni prostornoplanski vide mogućnosti rive. Jer, kad si sentimentalno vezan uz neki prostor, kao što je većina Zadrana uz rivu, skloniji smo reći “neka ostane ista”. Mislim da bi taj sentiment i nostalgiju trebalo staviti sa strane i napraviti anketni natječaj, čak i međunarodni, da vidimo kako drugi ljudi vide taj prostor koji nije “njihov”. Sigurna sam da bismo time dobili svježija i drukčija rješenja, koja mi možda ne vidimo.
– To što Grad ne zna što bi s njom. To je prostor koji se može konzumirati na više načina, a Grad je taj koji bi trebao analizirati i odlučiti što od rive želi, hoće li njezina namjena biti isključivo javna ili, možda, turistička. Sukladno s time treba djelovati. Ne mislim da bi vezovi na rivi bili dobro rješenje, u tom smislu nisam za nekakvu “pomorsku” funkciju tog prostora, jer imamo Jazine i Gaženicu zbog koje smo pomorski promet ciljano izmještali iz grada. Što je, kad gledamo odumiranje Poluotoka zadnjih godina, bio upitan potez.
– Kafića je dovoljno po cijelom gradu, ne mislim da bi i prostor rive trebalo usmjeriti prema tome. Pogotovo što sada imamo situaciju koja nije dobra: ljeti imamo štekate, a zimi ista ta mjesta, bez trave i zelenila, izgledaju kao da je netko povukao flaster i ostavio ih tamo da budu legla glista. I tako do idućeg ljeta. Ako već netko drži štekat, neka ga održava cijelu godinu. Ali ta je priča već globalni problem Poluotoka, gdje odlaskom turista sve odlazi u “renoviranje”, pa izvan sezone umjesto života imamo zalijepljene bijele papire po izlozima. Rivi treba ponovno izmisliti javni sadržaj, dati joj društveni život iako živimo u vremenima kad smo, zapravo, društveno izolirani. Zašto, baš zbog toga što se danas najviše družimo po društvenim mrežama, ne biti prvi koji će ponuditi takav novi koncept susreta na jednom takvom javnom prostoru? U vrijeme kad su na rivu stigle Morske orgulje, bilo je velikih otpora sa svih stana, uključujući i struku. Ja danas ne mogu zamisliti rivu bez orgulja. Urbanističke intervencije koje na takav način mijenjaju prostor bile bi dobrodošle, naravno, uz pomno promišljanje svakog novog sadržaja.
– Opet se vraćam na pitanje strategije i planiranja, dakle, kamo Poluotok ide. Ako će ovaj dio grada postati spavaonica, onda nam ne treba ni promet ni cesta. Ali ako želimo aktivan kvart, prometovanje je neizbježno. Naravno, pod uvjetom da bude organizirano. Na isti način mislim i o gradnji javne garaže koja se često spominje.
– Teoretski može, u praksi nikako. Jer riva je integralni dio Poluotoka. Ako nju uredimo, a ne adresiramo na pravo mjesto ove probleme stare gradske jezgre koja je pretvorena u spavaonicu, neće nas ni riva spasiti. Odlaskom preostalih javnih službi na ta bi mjesta navodno trebali doći hoteli. Za početak, to je prevelika koncentracija hotela na jednome mjestu, a pitanje je želimo li od Poluotoka napraviti Falkensteiner. Drugo je pitanje što mi zimi nudimo tim hotelima, jer hoteli rade 365 dana godišnje, a ne samo ljeti. Ako već i želimo zbog hotela žrtvovati Poluotok, onda neka to barem bude posljedica strategije, a ne stihije.
