Ovu zanimljivu arhitekticu cijeli Zadar zna. Zaslužna je za novi izgled popularnih caffe barova Ledana i Kult, a dizajnirala je i stan od 18 kvadrata u futurističkom stilu koji svakodnevno oduševljava. Ljubiteljima japanske moderne arhitekture odmah je jasno o čemu se radi – u malom prostoru nalazi se ugradbeni namještaj po mjeri i često na sklapanje ili izvlačenje pa jedna prostorija postoje višenamjenska. U svega nekoliko minuta iz kuhinje nastaje spavaća soba pa onda opet dnevni boravak. Kako god želite. A Ledana i Kult? Atraktivni izgled šankova osmislila je upravo Romana Lasan, vlasnica Arhitektonsko dizajnersko umjetničkog studija Studio Lasan u Zadru.
Studio trenutno broji četvero članova – poduzetnu vlasnicu, njenu osobnu asistenticu, svestranu projektanticu i voditeljicu ureda te studenticu na praksi koja inače studira u Londonu. Ovaj ženski tim funkcionira odlično, a u najvećoj se mjeri bavi gradnjom kuća i dizajnom interijera. Upravo u ovom potonjem Romana najviše uživa – veseli ju, osim građevina, dizajnirati i namještaj te osmišljavati unutarnje uređenje prostora. Takav bi se projekt u tuđim rukama mogao svesti na listanje kataloga s gotovim namještajem, no u njenom dizajnerskom studiju to se pretvara u tvornicu kreativnih rješenja za optimizaciju prostora i njegovu estetiku.
U poduzetništvu se nalazi punih 11 godina, a u arhitekturi je slučajno završila. Nakon preuzimanja diplome od nje je nastojala trkom pobjeći. Srećom, nije daleko otišla, vratila se koju godinu kasnije svojem Zadru i svojoj arhitekturi.
„Arhitekturu sam zapravo odabrala slučajno. Željela sam studirati fiziku, ali mi je profesor rekao ako se ne uspijem odmah zaposliti na institutu da ću završiti kao profesor fizike. To mi nije bila želja. Jako sam voljela matematiku i fiziku. No voljela sam različita područja, između ostalog sam i pisala za naše novine. Vidjela sam da je arhitektura sveobuhvatna i dobro zadire u svu tematiku koja me interesirala – od fizike i matematike do kreativnog izražavanja. Posao je izgledao kao terenski i uredski istovremeno pa sam rekla: idem pokušati.“
Tada je otkrila arhitekturu, no, veoma praktična Romana, koja nije od malih nogu crtala kućice i pripremala se za arhitekturu, ubrzo je shvatila da taj, pomalo elitistički svijet, nije u potpunosti odgovarao njenom stilu života.
„Sad sam zadovoljna s time kako su se stvari odvile, ali u početku nisam bila. Inače je pravilo da na arhitekturu idu ljudi koji su u tome doslovno od pelena i nisam se osjećala kao da pripadam tome svijetu. Zato sam nakon faksa pobjegla od struke. Usudila bih se čak reći da mi je sve bilo malo presnobovski, preelitiskički, a ja se ne slažem se s tim stavom. Tako da sam godinu i pol dana provela u marketinškoj agenciji, a onda me uhvatila nostalgija za Zadrom.“
Nakon dvije godine daleko od mora i van struke, zaposlila se u Arhitektonskoj radionici Marušić u Zadru. Tamo je upoznala drugačiju arhitekturu od one na koju je navikla. Posao je bio kreativan i zabavan, a atmosfera prijateljska i kolegijalna. Uz odlično društvo i mentore naučila je puno i zaljubila se u posao. Na sreću ili nesreću, zbog krize 2008. većina zaposlenih napušta radionu, a Romana uskoro otvara vrata vlastitog arhitektonskog ureda, započinjući svoju malu poduzetničku avanturu.
„U stvari je bilo ono: Kvragu, studirala si arhitekturu, nećeš valjda cijeli život nešto drugo raditi. Posljednjih nekoliko godina baš osjećam da je to to, da je to moj poziv i ono čime se trebam baviti. “
Danas je Romana zadovoljna povratkom u rodni Zadar. Veseli ju vidjeti kako domaći ljudi ulažu u razvoj grada, što gradnjom stambenih zgrada, što gradnjom kuća za odmor. Grad se razvija, a ulaganje u turizam se uvijek isplati. No osim s poduzetnicima koji grade, Romana surađuje i s manjim radionama i tvrtkama koje sudjeluju u izgradnji i opremanju njenih građevina. Pa tako surađuje s nekoliko stolara koji za nju izrađuju namještaj po mjeri, od kojih se ističu Vobiscum stolarija i El Rustika. Tvrtka Light Code za nju odrađuje tehničku i dizajnersku rasvjetu, a Forest Art zelene zidove. Za dizajn ludih panela tu je Studio G grafika te Fuzul paint koji dodaje svakoj građevini malo boje.
„Imam nekoliko ljudi koje mogu uvijek nazvati ako mi nešto hitno treba. To su sve domaće tvrtke i to najčešće iz Zadra, a puno mi olakšavaju jer ja kao arhitekt ne mogu sve sama znati ni o drvetu ni o rasvjeti. Pa onda kad dobijem projekt i imam idejno rješenje imam se kome obratiti za detalje. Svi smo povezani.“
Da je samo nebo bila granica, Romana je sigurna. No pokazalo se da tako visoka granica ipak predstavlja problem i da bi bilo bolje kad bi bila prizemnija. Davajući sve od sebe, od jutra do sutra i tako godinama, konačno je došla do zida. Shvatila je da se neispavanost i nepravilna prehrana odražavaju na zdravlje i privatan život. Zbog previše obaveza prestala je i trenirati, što joj je teško palo.
„Stvarno se čovjeku u jednom trenutku taj balans privatnog i poslovnog prebaci na poslovno jer o tome ovisi egzistencija. A pogotovo ako je posao umjetnički kao moj, poistovjećuješ se s njime. Stvarno mi se dogodilo da me ljudi pitaju kad si zadnji put bila na kavi van posla i da nisam znala odgovoriti.“
U šali kaže da joj je trebalo 11 godina da zaposli osobnu asistenticu i da zato svima preporučuje da ne čekaju toliko dugo. Delegiranje ju je, kaže, spasilo.
„Moram priznati da mi je delegiranje jako pomoglo. To je nešto novo, tek je dva mjeseca kolegica s nama, a već smo uspjeli privesti kraju najkritičnije projekte. Dogovorili smo i da ćemo konačno donijeti poslovni plan za iduću godinu, isprofilirati tip klijenta i poslove koje bismo htjeli raditi i krenuti planski. Mislim da je problem kod svih poduzetnika koji nisu ekonomisti što nisu na fakultetu učili poslovne planove niti način vođenja nego svi krećemo sa samo idejom. ‘Ajmo otvoriti pa što bude’. I onda usrljaš u svašta.“
Ističe kako je provela dugo vremena u strahu od delegiranja, bojala se da drugi neće moći zadatke obaviti na istoj razini kao i ona. No s vremenom je opseg posla rastao, a ona se nije multiplicirala i shvatila je da je na izmaku snaga. Potrebna joj je bila pomoć.
Jedan od većih problema s kojim se susreće u poslu upravo je što ne postavlja granice s klijentima nego im je dostupna u bilo koje doba dana i noći. „Mene je uvijek bilo jako strah da će ljudi misliti da sam bezobrazna ako se ne javim. Postoji to prokletstvo mobitela gdje vidiš tko te zvao. Ako si vidio da te netko zvao, a nisi vratio poziv onda je to problem.“ U nemoći je ugasila opciju notifikacije o čitanju poruke, ali je shvatila da se ne radi o tehnologiji nego o stavu.“ Umjesto da sama sebi kažem da je to moje pravo. Moje privatno vrijeme i zbog toga se ne bih trebala osjećati kriva ili nekome dužna. Prvo treba sa sobom riješiti, a onda i jasno iskomunicirati s klijentima.“
Kao i ostali poduzetnici i ona teško ostavlja posao u uredu. „Možda bi trebalo odmah u startu dogovoriti s klijentom kada će biti komunikacije i putem koje platforme. Primjerice putem maila i onda da nema telefona, osim u hitnim slučajevima. A to je stvarno rijetko kad. Trebalo bi odmah u startu postaviti neke granice kojih bi se svi držali.“
Posao je sam po sebi lijep i kreativan, a ona ima priliku istraživati i eksperimentirati.
„Volim dosta istraživati, volim razmišljati kako da napravim ono što drugi nisu. Kad sam radila masku šanka za kafić Kult, istraživala sam origami pa to slagala i preslagivala da bismo onda mogli s time ići u metal. Volim na kraju ići i na matematiku da bi svaki kut bio na mjestu. Nekad me ljudi pitaju kako uspijem, a ja vidim da na kraju ipak sve sjedne na svoje. Volim i forme koje su tipične za jedan materijal prebaciti u drugi. Kad smo za Ledanu radili masku šanka onda smo pekli staklo da bi ono izgledalo kao led. Volim takve eksperimente.“
Inspiraciju crpi istraživanjem postojećih radova putem interneta i u knjigama. Nažalost, inspiracija nije nešto planirano, ističe zadarska arhitektica. „Ne mogu se probuditi i reći: evo sad ću biti kreativna i produktivna. Zato me kreativnost najčešće posjeti noću u krevetu. Tada je mir, a nekako sam najbolja kad nema nikoga u blizini. Srećom, laptop mi je vječito u krilu.“
Klijenti su razlog zbog kojeg posluje, sigurna je, no koliko daleko bi poduzetnik trebao ići u ispunjavanju klijentovih želja nije sigurna. Najveći problem joj predstavlja nemogućnost da svoje usluge naplati. Zbog nedefiniranih minimalnih cijena na razini struke, arhitekti i dalje naplaćuju posao po metru kvadratnom, što je nije dobar način naplate ističe ona. Prije svega, količina i zahtjevnost rada ovisi o vrsti građevine, a onda i o stilu gradnje. Moderna arhitektura zahtijeva kompleksniji i kreativniji dizajn od klasične. Također, često jedan dizajn nije dovoljan pa odradi dvije ili tri verzije projekta.
Naplata na temelju kvadrature će svaki projekt, neovisno koliko je kompleksan i zahtjevan bio, tretirati jednako. Važnu ulogu u tome ima i klijent koji će možda raditi česte izmjene. Izmjene, bile male ili velike, uvijek traže prilagodbu cijelog projekta. Ono što bi se trebalo naplaćivati je vrijeme utrošeno na projekt.
„Nikad još nismo promijenili cifru, što je problem jer se onda dogodi da nakon svih tih izmjena i promjena mi nemamo naplatu. U početnoj ponudi uvijek stoji cijena, a obično se dogodi da se čovjek drži te cijene kad ju vidi pa je jako teško kasnije reći da će biti nešto drugačija. Zato je, osim delegiranja, jako važno dobro iskomunicirati ponudu i način poslovanja.“
Osim promjenjivosti projekata zbog prirode posla ili zahtjevnih klijenata, problem se nalazi u raštrkanoj struci koja nije postigla konsenzus u važnim pitanjima. „Tržište je veliko i nas je jako puno. Mislim da ima i puno dampiranja pa dok se struka sama ne posloži, neće nam nitko pomoći. Trenutno stvarno ima posla. Bilo je momenata kad nije bilo posla i onda je neminovno da moraš spustiti cijenu da bi mogao poslovati. Međutim trebale bi postojati bar neke minimalne cijene po kojima bi se trebalo poslovati,” ističe arhitektica i nastavlja.
“Mislim da su to geodeti dosta dobro postavili. Kod njih se jako malo razlikuju cijene od ureda do ureda. Nisam istraživala na koji način su definirali uvjete, ali vidim kad ih mi tražimo da su više manje iste cijene. Mislim da bi tako trebalo biti i kod nas. Ako netko želi podići cijene, nije problem, neka ih podigne. Oni koji imaju dobre reference, koji su traženi i koji dosta rade, naravno da će biti skuplji, ali nekakav minimum bi trebalo definirati.“
